SRPSKA TROBOJKA JE GRAFIT MRŽNJE?! Finale kampanje poništavanja Srbije na teritoriji Vojvodine u režiji OPOZICIONE STRANKE U NASTAJANJU KAO STUDENTSKA LISTA
Sa vremenom koje nas udaljava od početaka protesta čiji su rezultat današnji blokaderi, sve češće smo bili u prilici da se suočimo sa pravom slikom o ovoj grupi učesnika u našem političkom životu.
Prodali su nam, u početku, priču, o korenitim promenama u društvu i svojoj nepolitičnosti i nestranačkoj prirodi, a onda se ispostavilo da je sve što rade, traže i predlažu, suva politika, suprotstavljena onoj koju vodi legalno izabrana vlada; i da je njihova tvrdnja da su protiv stranaka laž, jer su sve vreme imali svoju stranku i svoju izbornu listu, i svoj stranački štab u Rektoratu…
Sada je vreme obmane prošlo, i najlakoverniji su se probudili, jer je krug zatvoren. Tamo smo odakle smo pošli, u Novom Sadu.
Oni koji su stajali iza blokadera, koji su ih napravili, huškali, isturali ispred sebe – setimo se demoliranja Gradske kuće, nasrtanja na politiku Gorana Ješića i njegovih, uvlačenja gimnazijalaca u štrajk, grupe Mile Pajić… - pošto su kartu sa blokaderima proigrali, opet su sami krenuli u akciju rušenja, poništavanja Srbije.
Vest je kratka: „grupa akrivista prekrečila je srpske trobojke na fasadama u naselju Liman“. Obrazloženje: „uklanjali su grafite mržnje“. Na prvi pogled, reč je o činu blokaderskog bezumlja. Ali, ne, to je finale kampanje koja traje nekoliko godina, i koja je vrlo detaljno planirama. Sračunata… ali bez krčmara.
O trobojkama na Limanu, površinama na fasadama obojenim crvenom, plavom i belom bojom, prvi put se govorilo još 2021. godine. Protiv njih su, kad su osvanule na nekim zgradama, digli glas „građanski aktivisti“. Navodno, šire srpski nacionalizam.
Najglasniji su bili Brajan Brković, poznat javnosti organima gonjenja, i Hana Ljiljak, producent na TV Vojvodina. Ovaj prvi, unuk čuvenog crnogorskog separatiste Jevrema Brkovića, godinama unazad, u tandemu sa Dinkom Gruhonjićem, inspirator je i organizator demonstracija i blokada fakkultetskih zgrada (pre sadašnjih). A Hana Ljiljak u subotu je 9. avgusta nosila kantu sa bojom i uklanjala srpsku trobojku jer je za nju „grafit mržnje“.
Svi ti novosadski moleri ujedinjeni su u borbi protiv prisustva države Srbije na prostoru Vojvodine. Smisao svog „aktivizima“ vide u protivljenju podizanja spomen-crkve na Limanu koja bi bila posvećena žrtvama Novosadske racije, masovne likvidacije Srba, Jevreja i Roma koje su u januaru 1942. izvele mađarske vlasti, i kada je za mesec dana ubijeno između 3.000 i 4.000 ljudi.
Oni po zidovima ispisuju, i kače na bilborde: „Na Limanu raste cveće, ovde crkve biti neće“, ali u toj poruci ne vide mržnju.
A ona je samo sažetak stava koji je svojevremno formulisao profesor na novosadskom Filozofskom fakultetu Dinko Gruhonjić, kad je rekao da Srpska pravoslavnu crkvu gradnjom crkava u Vojvodini “zapišava teritoriju”, i da će u budućnosti – kad on dođe na vlast? - pravoslavne hramove pretvarati u pabove i skloništa za beskućnike.
Ali, pošto za sada to nije moguće, i crkve ostaju tamo gde jesu, i u Vojvodini, i ono što jesu – simboli nacionalnog identiteta, krenulo se od tanjeg kraja – od brisanja srpskih trobojki sa zidova.
Ima, međutim, jedna zanimljiva sitnica: na internetu je moguće videti podatke o projektu „Osnaživanje mađarske i srpske kulturne scene za održivi turizam u javnim zelenim površinama“ u koji je EU uložila 350.000 evra. Kontakt osoba sa srpske strane je Hana Ljiljak.
Kad se isplati, onda Srbija postoji. Kad nema para, kantu u ruke da prekrečimo njenu zastavu. Tada Srbija ne postoji.